,K'o cvijeće rosu,
K'o duga kišu,
K'o pijesak nogu bosu...
Nosim srce na dlanu
Koje vam šapće
Volite me, volite u nekom našem danu...

ON me na dlan svoje ruke upisao,

u ljubavi me roditelji začeli,

majka me rodila,

a od onda učim,

griješim,

ispravljam.

opraštam,

tražim oproštaje,

plaćem,

smijem se,

odgajam,

liječim,

svakog trenutka starim...

Sve se u meni i oko mene stalno mijenja....

 Od rođenja putujem jedino

prema vječnosti... 

Pokraj velike, mirisne šume smjestilo se malo selo. U njemu su živjeli vrijedni ljudi. Sve što su imali stvorili su vlastitim rukama. Kućice od opeke koju su sami pekli od gline, krovovi od sušene slame-gusto poslagane, ograde za stoku od prepletenih grana iz šume. U vrtu i polju raslo je sve što im je trebalo za jelo, povrće i voće. Uzgajali su stoku i perad. S poštovanjem su se odnosili prema prirodi i tako su učili i svoju djecu.
Govorili su im:
-Djeco, trebate se s poštovanjem odnositi prema svakom obliku života. Cvijeće nam donosi ljepotu boja , mirisa, a pčele od njegovog peluda rade med koji vi tako volite jesti. Ne treba ga trgati pa zatim baciti, a ako ga već uberete stavite ga u vazu s vodom da poživi još malo. Životinje nemojte loviti, one vole slobodu i širinu livada,prostranstvo neba. Leptiri su ukrasi livada. Svaki cvijet, životinja, drvo, biljka ima svoju ulogu u našim životima,hrane nas, oblače, čuvaju od nevremena, lijeće nas.

Duboko u šumi, u maloj drvenoj kolibi, kraj bistroga potoka u kojem su se kupale vesele ribice, mali rakovi, sitne školjkice, živio je vilenjak- čuvar šume i svih njezinih stanovnika. Slušao je vilenjak, kad je neopazice prolazio pokraj sela, kako roditelji uče svoje mališane i zadovoljno kimao svojom sijedom glavom, na kojoj se njihao vilenjački šešir. Dobro ih uče...-šaptao je zadovoljno, smiješeći se...



Djeca su slušala i obečavala i sebi i roditeljima da će se tako ponašati. Neka su čula srcem, pa su doista tako i živjela, a neka samo ušima i radili su upravo ono što su roditelji rekli da ne bi trebali. Namjerno su gazili cvijeće i ljekovito bilje, lovili leptire i trgali im krila, tukli šibama životinje, bubamare zatvarali u flaše...Gledao je sve to vilenjak i bivao sve ljući. Razmišljao je da ih sve pohvata i zauvijek ostavi da lutaju šumom, da nikad više ne vide roditelje...Smišljao je smišljao i na kraju smislio. Pretvorit će ih u bilje i životinje, da vide kako je to...I doista, kada su se jednog dana djeca u šumi tako ponašala, uzeo je svoj čarobni štapić i pretvorio ih u -
... ljubičicu, božičnu zvijezdu, visibabu, patuljka, suncokret, bubamaru, ružicu, leptirića, narcisu. Djeca su iznenađeno gledala jedna drugo, a vilenjak im je rekao:
- Sada imate priliku vidjeti kako izgleda život malenih i nemočnih. Vjerujem da ćete nešto i naučiti, da ćete ubuduće paziti na prirodu i životinje, kao i jedno na drugo, pomagati slabijima od sebe i poštivati svoj život.
Okrenuo se i otišao, a oni su gledali odjednom sasvim drugačiji svijet oko sebe...








ONI SU BILI TAKO MALENI, A SVE OKO NJIH TAKO VELIKO I NEPOZNATO.

U njihovim očima, drveće su bili divovi, ptice strašna čudovišta, potočić veliki ocean...Osjećali su se bespomoćno, prestrašeno...Sakrili su se pod panj, drhtureči od straha...

-Nisam ni slutio da smo činili tako ružne stvari.-rekao je najstariji. Tek sad kad sam ovako mali i nemoćan, mogu razumjeti kako su se osjećala manja djeca prema kojoj sam bio grub...A tek koliko smo nepotrebne štete napravili biljkama i životinjama...Stvarno mi je žao. A vama?

Pogledao je svoje prijatelje, a svi su potvrdno kimali glavama, sa suzama u očima...

-Nećemo to više nikada raditi! Samo da se vratimo kući. Kako ćemo OVAKVI ?

Ćula je to i dobra vila koja je skupljala kapljce rose. Došla je do njih i rekla im:

-Shvatili ste pouku, i vjerujem vam da ćete od sad paziti na biljke, životinje, ali i na slabije od sebe. Izađite...

Izašli su ispod panja, a dobra vila uzela je svoj čarobni štapić i pretvorila ih opet u djecu...Zahvalili su joj, a ona im je rekla:

- Požurite sada kući, a ja ću reči mome prijatelju vilenjaku da ćete od sada biti drugačiji mali ljudi...




Tu sam priču ispričala malenima na otvorenju izložbe u KGZ- na Starčevićevom trgu. Priča je bila gotova, meni grlo suho. Djeca su ipak najstroža publika...Tišina...Gledala sam djecu...A onda odjedanput pljesak i vika-Još jedanput, još jedanput!!!
Najljepša kritika...

16.1.2007

dugina priča

"Djeca su slušala i obečavala i sebi i roditeljima da će se tako ponašati. Neka su čula srcem, pa su doista tako i živjela, a neka samo ušima i radili su upravo ono što su roditelji rekli da ne bi trebali."  - priča Duga i uz post donosi set prekrasnih pupa. zaradi tega je povirite. jerbo poučno je za dicu, ali i one koji to višje nisu. za ovu štoriju Duga je dobila najlipšu kritiku, a ja eto mislin da zaslužuje i isticanje na naslovnici.

Objavio/la xvii, utorak, 16.01.2007 16:15 - #

15.1.1992

NAJDRAŽOJ DOMOVINI

MOJE SRCE KLIČE,
DOMOVINO MOJA 
TI ŽIVO SI BIĆE !!!

SRETNI LJUDI HRVATSKE
U ZRAK RUKE DIŽU
DVA PRSTA U ZRAKU
PRIZNANJA NIŽU

SLOBODNA I SRETNA 
U BUDUČNOSTI ĆEŠ BITI
I NITKO U TEBI VIŠE
KRV I SUZE NEĆE LITI !!!

Pjesma napisana toga dana u moj ratni dnevnik, djeci i unucima za uspomenu...

Dok ti si negdje,

ja sklapam oči,

i sanjam trenutak kada ćeš doći...

Zagrlit me nježno,

poljubiti blago,

i biti opet samo moje drago...

A opet sutra,

ti moraš od kuće,

i moje srce već nemirno tuče...

Dal Bog je za nas,

stvorio sutra,

saznat ćemo, ako se probudimo ,

već idučeg jutra...

Danas bih cijeli svijet zagrliti htjela,

jer duša mi je ispunjena cijela...

O ljubavi samo razmišljati mogu,

i pjesme nježne pisati s nogu...

Što znači-

da svaki papirić u mojoj torbi

tome poslužiti može,

jer riječi se u  duši samo množe i

množe...

Na istoku je dan polako sklapao oči,

na zapadu mu san još nije htio doći...

Ispod mosta Sava mirno teče,

odjednom se spušta veča...

Jato bijelih galebova iznad glave mi leti,

i odjednom me na ljeto podsjeti..

Kada sam tužna, kada me bole pogledi, riječi, odlazim na jedno od mojih mjesta, mjesta koja su samo za mene. Moja utočišta...

Hočeš li upoznati jedno? Pođi sa mnom na put samo, ako to iskreno želiš...

Ne poznajemo se, ali to nije ni bitno. Ja te prihvačam i volim , jer si čovjek...

Stojimo jedno kraj drugoga. Pružila sam ti ruku. Da li mi ti pružaš svoju?

Čvrsto me stisni i polako putuj sa mnom...

Ispred nas je šuma... Predivno zelena, bogata razgranatim drvećem, mirisima, pjevom ptica...Lišće šumi na blagom povjetarcu, miluje nam lice...Šum vjetra, pjev ptica...Glazba za uši...Vodim te prema skrivenoj stazi...Držeći se za ruke ulazimo u šumu...Sunčane zrake pronalaze put kroz debele krošnje, i sve što dotaknu pretvaraju u svjetlost...Na listu kapljica vode, a u njoj duga...Podižemo lice prema zrakama...Kako je ugodno osjećati njezinu nježnu toplinu...Pluča nam traže širinu, dišemo duboko...Sa svakim tvojim izdisajem osjećam kako ti stisak popušta, kako ti ruka postaje mekša i blaža...Zatvaramo oči...Zrake čine čudesne boje u našim sklopljenim očima...Crvena, žuta, zelena...Stisnemo kapke, pa dođu iskrice, krugovi,plava, žuta, zelena...Napetost u tijelu popušta...Tvoja ruka u mojoj je blaga...Miriši na med...Duboko dišemo i šutimo...Odmaramo se...

SVE ŠTO SI I SAMI ŽELITE

ŽELIM VAM OD SRCA I JA

SRETNA I BLAGOSLOVLJENA

VAM NOVA GODINA