Jutro je . Upravo sam stigla u Zagreb auto-stopom i izlazim u Dugavama.Zahvalila sam vozaču., zatvorila vrata, napravila nekoliko koraka, osjetila onaj dobro poznati bol u donjem dijelu leđa. O, ne! Zar opet, pa još i na cesti. Jedva sam došla do autobusa za Črnomerec, jedva se popela, primila čvrsto za štangu, poželjela da izdržim do mamine stanice... Ali nije išlo…Bol je bila sve gora .Na stanici prije rotora vidjela sam klupe, sišla polako s busa ,hodala ko mala sirena, ne znam kako sam uspjela leći na klupu. Gledala sam u prekrasno plavo nebo, po kojem ju tu i tamo plovio poneki bijeli razbarušeni oblačić... Kako me boli... Zatvorim oči, prikažem bol za moga vozača-bio je to onaj iz priče o slučajnim susretima-za njegovu obitelj. Pogledam oko sebe i vidim da me ljudi sa tramvajske stanice gledaju. Samo da ne pozovu hitnu,u bolnicu se ne dam, jer su me već i tako odredili za operaciju, a to ne želim. Nitko nije došao i pitao me , što mi je i da li mi treba pomoč. Samo da su mi ponudili vode, da popijem tabletu... Ali ništa...PUNO LJUDI, ALI NIGDJE ČOVJEKA. Za kratko vrijeme zaustavlja se hitna. Izlaze lječnica i bolničar, prolaze pokraj mene, ulaze u pothodnik. Polako sjedam. Izlaze van, lječnica govori- Nikoga nema. Lažna dojava.

Ja šutim. Oni odlaze, polako se opet spuštam na klupu. Sad su neki drugi ljudi na stanici, gledaju me i ja njih. Zatvaram oči, molim se, čekam da bol popusti... Nakon nekog vremena osjećam se bolje, ustajem, ulazim u bus, odlazim k mami na obloge od jabučnog octa, a kasnije kod mog kiropraktičara... I opet hodam..

.

NIKADA u životu nisam prošla pokraj nekoga, a da nisam pitala da li mu mogu pomoči...Iz takvog poznanstva-imala sam 17 godina kada sam trudnicu odvela kući, bilo joj je zlo u tramvaju - imam i kumće, Kristinu.

Tog događaja sam se sjetila, prije par dana. Išla sam biciklom u Dugave, i na jedno drvo vidim naslonjenu ženu. Ja ko ja, nisam mogla samo proči. Zakočim, siđem s bicikla, i pitam

-Sigurno Vam nije dobro, kad ste tako zagrlili stablo? - smiješim se, ona me pogleda izgubljenim pogledom, a zatim joj zaigra smiješak na usnama

.

-Sad idem od doktora, imala sam holter 24 sata, odjednom mi sada nije dobro. Srce mi lupa...

Ne mogu s njom kad imam bicikl, ali vidim iz daleka kako nam dolazi u susret muškarac.

-Bilo bi najbolje da se vratite kod doktorice, da Vas sada pregleda kada Vam nije dobro, zamolit ću ovoga gospodina da Vam pomogne do Doma zdravlja.

Ona se nećka, neugodno joj je, ali konaćno pristaje.

-Dobar dan, gospodine. Da li možda idete u smjeru Doma zdravlja? Gospođi je pozlilo, pa bih Vas molila da ju primite pod ruku i odvedete do doktora, ako Vam nije teško

.

A kako bi me uopče mogao odbiti!!! Moja samouvjerenost me ponekad dovodi do ludila.!!! Ali, to sam ja. Naravno da ju je uzeo pod ruku, i oni su otišli svojim, a ja svojim putem...Kako je dobro činiti dobro, I NE ZABORAVITI BITI  ČOVJEK

 Mene to čini sretnom, i mislim da mi uvijek malo narastu ona duhovna krila...

zaustavila bih sve ratove,

 obisala sve suze,

 izlječila sve bolesne,

 utješila sve žalosne,

 nahranila sve gladne...

 al ne mogu...

 mogu...

 prijateljici pričuvati djecu,

ispeglati joj rublje i skuhati ručak kad je bolesna,

 susjedi donjeti stvari iz dućana,

 roditeljima pomoći u nemoćnosti,

utješiti i bodriti, 

 biti volonter i pomagati potrebitima,

 prosjaku udijeliti malo novaca,

 otići u dom za nezbrinutu djecu i   postati im prijatelj, pročitati im priču,

 na svakom koraku pomagati...

Da, to sve mogu ako hoću,

pa još i mnogo više...

 Za ono što ne mogu, ipak mogu moliti,

dakle i opet nešto mogu...

Ustvari, pa ja uvijek nešto mogu!!!

 Kako je lijepo!

 Jurim na biciklu, a onda usporim...Kotači prelaze preko otpalog lišća, koje je završilo život. Mrvi se, stenje, a grane obećavaju proljetno uskrsnuće...Treba dočekati proljeće!!! Da, proljetno sam dijete, i sve u meni čezne za buđenjem...

A opet...

 Kad razmišljam o zimi, ona je za mene odmor, sama se obnavljam.

 Kako je dobro da imamo godišnja doba, izmjenjivanje, iščekivanje, stalne promjene.

prije 30 godina...

 Jutro je. Imam 17 i pol godina, radim preko Omladinskog servisa u jednoj tvornici kroz ljetne praznike. 

 Pola deset je, čuje se sirena koja označava početak gableca. Ustajem, još uvijek malo pospana, a Sonja mi kaže:

- Sad ćeš se ti razbuditi. Nazvat ću mog prijatelja, da s njim malo pričaš.

- Ma što ću s njim pričati, kad ga nisam nikad vidjela!- gledam je u čudu.

-Imam osjećaj da bi se vas dvoje dobro slagali.

I, stvarno, ona je okretala brojeve, a ja sam ju samo gledala.

-Ovdje Sonja. Kak si mi?... Imam ovdje jednu prijateljicu, evo ti je malo - i gurne mi slušalicu u ruke.

-Dobro jutro. Ovdje ...-  kažem ja.

-Dobro jutro. Ovdje...- kaže on.

Kakav glas...Noge nisam osjećala, a slušalica mi je drhtala u ruci. Ne sjećam se našeg razgovora, ali u jednom momentu je došla misao - ili će ovo biti moj muž ili ni jedan. Stresla sam se- otkuda mi ova misao? Rekao je da bi volio da se vidimo, i ja sam sva sretna pristala. Odložila sam slušalicu, i vidjela Sonjin začuđen pogled.

-Što ti je? Tako si crvena u licu.

- Sonja moja, on je taj. On je moj za cijeli život.

- Ti nisi normalna! Nisi ga ni vidjela, a planiraš s njim cijeli život! Balavica! Cijeli život je pred tobom!!!

Moja duša je znala...

Došao je i dan našega susreta. Visok, vitak, crn, poduže kovrćave crne kose. Pružio mi je ruku, predstavio se i ja sam nestala...

prije 29 godina...

Stavljam ti ovaj prsten kao simbol moje ljubavi, voljet ću te i poštovati u sve dane života moga...

 ujutro...

Sretna nam godišnjica, ljubavi moja...

biti mi prijatelj

dočekat ću te raširenih ruku,

povrijediti me

zatvorit ću ti prozor,

ali ne i vrata,

razveseliti me

osmijehom ću ti uzvratiti,

utješiti me

vjeru u ljude obnoviti...

Samo ako poželiš...

 mudrija,

 pametnija,

 snalažljivija,

 suosjećajnija,

 strpljivija,

 blaža,

 ljubaznija,

 bolja...

 bila bih - da sam znala.

 Pošto nisam

 ne mogu se kajati,

 truditi se ne ponavljati,

 jer znam da mogu samo sebe mijenjati...

 gledam kroz prozor

 sunce mi miluje umorno lice

 imam potrebu duboko uzdahnuti

 dok izdišem ustajali zrak

 osjećam se opušteno i zadovoljno

 Eto opet one stare    - ja...

 I stvarno je stigla...

 Jesen...

 Omotala svoj magleni kaput oko mojih prozora

 I ne vidim ništa...

 Već mi sad nedostaje sunce i toplina...

Ma nisam ti ja za zimu, promrzle prste,crveni nos...

Tješi me da postoje te predivne boje i opet pronalazim radost za jesenje postojanje...

 dobra,

 šutljiva,

 brižna,

 suosjećajna,

 strpljiva,

 blaga,

 draga,

 nasmješena,

 razigrana,

 radišna,

 lijepa...

 Idem se sakriti u svoju nutrinu, dok me ne prođe

Dobro nam došli

Po podacima koje nam nudi Technorati, broj blogova se podvostručuje svakih 6 mjeseci. Dnevno osvane cca 75 000 novih blogova, ali „samo“ 55% njih nastavljaju kontinuirano održavati svoj blog i nakon što prođu 3 mjeseca od njegovog kreiranja. O tome može li kvantiteta ugroziti kvalitetu mišljenja su podijeljena no, kako kaže Dave Sifry, „Bez obzira na broj blogova, kvaliteta će uvijek odskakati.“ , a ja bih dodala – i opstati. Tijekom ta tri prva mjeseca, bloger se ili uspije ili pak ne uspije isprofilirati. Jasno, to uvelike ovisi o njegovoj sposobnosti artikuliranja osobnih promišljanja, osjećaja, načela te spremnosti na aktivno sudjelovanje i konverzaciju. Bez čitalaca i „razmjene stavova" blog gubi svoj primarni smisao jer ukoliko želimo pisati samo za sebe onda nećemo niti posezati za „javnim“ medijem. Tijekom zadnja dva tjedna i MojBlog je postao bogatiji za mnoštvo „blog poletaraca“. Mislim da se među njima „kriju“ i neki kojima ovo nije prvo blog iskustvo. Bilo kako bilo, srdačno pozdravljamo novopridošle: bracu, zoran.katic, casanova13, ZNG RH, shila0001, robybet, Histotrekolog, bux, SWORD, tuzno_srce, diferent, marin30, wotch, freeTS, luzerica_debsy, kate, jullie, Frozen Heart, vulva, devilish_Loki, duga, žvile, radio slunj, mr.knot, magic.dream, maa, snjeguljica, st.jimmy.... Nakon tri mjeseca slijedi „prozivka“ – nadam se da će većina vas ustrajati. A poletarcima još samo ovo: prvi korak ste učinili – nastavite hodati.

HVALA NA DOBRODOŠLICI, I JOŠ BOLJE VAS NAŠLA

 Sjedim na Bundeku. Promatram ljude oko sebe, jedni kraj drugih, svih godina. I tema dođe, a da ju nisam zvala. Koliko uloga čovjek dobije kroz život. Uzimam bilježnicu i olovku iz taške - uvijek prisutne -i počinjem pisati. 

Moje glavne uloge

dijete, sestra, nećaka, sestrićna, supruga, snaha, šogorica, majka, ujna, svekrva, baka, praujna

i sporedne, ne manje važne

 domaćica, kuharica, spremaćica, njegovateljica,odgojiteljica, prijateljica, umjetnica...

Lijep popis, kad sam to sve samo stigla! Samo Bog zna , koje me uloge još čekaju. Ja se veselim onoj- prabake, ako ju doživim...

 Sve se čini tako besmisleno,prazno,tužno...

U sjećanjima tražimo podsjetnik na povratak.

Kako se vratiti?

Kako opet početi iznova?

Kako opet vidjeti lijepo i dobro nakon uvreda, razočaranja, riječi koje su ranile srce i dušu?

Potrebno je vrijeme da ublaži rane, da se u srcu i duši opet napravi mjesta za povratak.

Ne treba biti nestrpljiv, dopusti si da ozdravljaš, da se odmoriš, isplačeš, a onda ćeš opet iznova moći voljeti, opraštati, smijati se i oko sebe vidjeti ljepotu i dobrotu.

Vrijeme i oproštaj doista lijeće sve rane, oblaci se maknu, zasja sunce i gle koje li divote, na nebu duga...

sunce-oblaci-kiša-duga

 napisati zaboravljeno pismo

 nazvati one koje dugo nisam čula

 zamoliti za oproštaj

 poljubiti muža prije posla

 početi čitati dragu knjigu

 samoj sebi čestitati na strpljivosti

 reči si da se volim i prihvačam

 biti zadovoljna sobom i drugima

  ..........................................

Sutra...ne znam da li je Bog odlučio stvoriti sutra, da li je odlučio da sam dostojna sutrašnjega dana

Bar nešto od toga trebam učiniti danas...

Bilo je to otprilike prije 9 godina. Sin je došao na slobodne dane iz vojske, objavio da se zaljubio i da bi nam predstavio ljubav svoga života.

-Dobro, sine. Proslavimo zajedno Novu godinu.

Nedugo nakon toga, evo njih za slobodan vikend. Sada smo se već i bolje upoznale, i ja joj ispričam kako sam se, čim su dečki došli u pubertet, molila za njihove žene - ne trebaju biti lijepe, bogate ni školovane, samo želim da mi vole sinove, poštuju brak i najviše od svega da mi rode unučad.

Djeca su ljubav moga života

Bila sam zahvalna na zdravim i dobrim sinovima, ali najveća, a najtiša molitva moga srca bila je da imam kćer, a ako ne kćer onda unućicu.

Oni su se pogledali, zatim je sin rekao:

-Mama, daj se sjedni. Imamo ti nešto za reči.

Čim ti to tako kažu, znaš da se sprema nešto veliko.

-Postat ćeš baka. Čekamo bebu.

Srce mi lupalo ko ludo, želja mi se ostvarila. Izljubila sam ih i rekla, sad hrabro naprijed. Sve ćemo nekako.

Prošlo je otprilike mjesec i pol.

-Mama, daj se sjedni. Imamo ti nešto za reči.

E, sad me lagano uhvatila panika. Sjela sam i samo molila-daj Bože da je sve u redu sa bebom i snahom...Snaha sjedi spuštene glave, sin ozbiljan...

-Nečeš dobiti jedno unuće, već bliziče.

Gledaju oni mene, gledam ja njih, uzdahnem od olakšanja, ustanem, zagrlim sretna snahu, a ona mi u zagrljaju kaže

Kako  ste  molili, tako ste i dobili

 i to odmah u duplikatu

       A tko sretniji od mene...

puta dva

Nekad davno, u osnovnoj školi čula sam to na satu fizike, a onda ne tako davno primjenila  na svoj brak. Uzela olovku i papir i počela pisati.

ON - visok 182, tamnoput,crne kose,vitak,aktivni sportaš,tih,miran,svira harmoniku,voli kuhati,ne voli ples,druženja,glasnu muziku...

JA -niska 165,svijetle puti,brineta,bucmasta,sport ne volim-vozim bicikl,kuham jer znam da moramo jesti,vesela,nemirna,volim-plesati,pričati,slušati glasno muziku,družiti se,čitati,umjetnost-kojom se i bavim...

Gledala sam u taj suhoparni papir i pitala se, što nas to onda drži zajedno već skoro 30 godina, ako je ovo pokazatelj zajedništva i zajedničkih interesa, kojih u stvari nemamo.Toliko smo različiti...

Bila sam trudna sa našim prvim djetetom, i povračala sam od prvoga dana.Mogla sam pojesti samo suhoga kruha, naranče, ajmprem juhu- ako ju je netko skuhao. On je u to vrijeme bio pušač.Kad bi došao s posla, prvo se istuširao,oprao kosu i zube, presvukao u čisto rublje, provirio u sobu i bili smo sretni kad nisam pozelenjela...

Ostala sam nepokretna-uklještenje živca. Uzeo je bolovanje, brinuo o djeci, kuhao,nosio me na wc,prao, o svemu brinuo...

Otvoreno mi je rekao da se ne slaže s mojim izlaskom u javnost,ali je cijeli njegov ured gledao prilog o meni i mom radu na tv-u , kupio mi je ulaznicu za izložbu koju sam htjela vidjeti i na svakoj mojoj izložbi bio uz mene...

U mladosti je bio aktivan sportaš. Išla sam s njim na natjecanja,svaki puta promukla od navijanja.Jednom je trčao 800m- bio je kratko prugaš -i pao prije cilja.Jurila sam koliko me noge nose s mokrim ručnikom, a svi su vikali-kud češ na stazu,raspravljala sa sucima kad nisu bili u pravu i trenerima kad mu nisu dali mira.Ljepila u album članke iz novina, neumorno fotografirala...

Ovaj tjedan potakla sam ga da ponovno počne sa sportom.Prvo se bunio, iznosio argumente za i protiv, na kraju nazvao i sad imam pune ruke posla-kopirati domovnicu, spremati opremu i već je rekao da prvi puta idem s njim..

On tvrdoglav - ja još tvrdoglavija

Kad smo sretni

ON - smješka se, ali to pokušava sakriti,zagrli me- kao da me hoće zdrobiti,čvrsto me drži za ruku

JA -pjevam-govore mi da bolje to ne radim,plešem,grlim ga i ljubim 

Kad smo žalosni

ON-šuti,izbjegava pogled,traži samoću,a onda se vrača i traži zagrljaj

JA-plačem, tražim njegovu blizinu i zagrljaj

Kad se posvađamo

posvađati se,ne znači vrijeđati se

ON -tiho kaže što misli i očekuje sa malo riječi, rijetko kada povisi ton

JA -galamim,ispričam cijelu knjigu, on me zbunjeno gleda

ON-razumom

       JA-osjećajima   

On je moja voda, a ja njegova vatra

Kako je dobro da smo različiti...

Puno puta u životu  čula sam ljude kako kažu-slučajno smo se sreli...Za mene slučajnost ne postoji. Svaki susret je za mene određen, važan. Upravo u tome trenutku i na tome mjestu susreta ta osoba mi je darovana- da bih nešto naučila, saznala, da bih ja njoj ili ona meni pomogla. Neka za radost- da bih se nasmiješila i taj osmijeh i radost prenjela drugima, neka za žalost - da bih izvukla pouku i tu žalost nikad nikome učinila .

Živjela sam u jednom malom gradu, 40 km od Zagreba i silom neprilika postala u 41 godini autostoper. Nikada nisam požalila, jer sam kroz to vrijeme upoznala predivne ljude, a stopiranje sam prihvatila kao nešto normalno, jedino prihvatljivo u tome trenutku. A toliko sudbina i priča...

Stojim na pločniku pokraj glavne ceste, molim po tiho za vozača koji će me povesti,za auto u kojem ću se voziti, za sve koje ćemo putem sresti. Bojim se voziti autom, i to jako.Polako dižem ruku, ispravljam palac i za kratko vrijeme zaustavlja se mladi vozač.

-Ja idem za Zagreb, a Vi?

-I ja !- kažem sva sretna, jer sam nekada znala putovati i sa tri auta da bih stigla.

Ušla sam, pružili si ruke, upoznali. Malo po malo pričali smo o svemu i svačemu, pa tako stigli i do obitelji.Ima ženu i maloga sina, kuću i imanje na selu. Žena više ne želi tu živjeti, gradsko je dijete, iznajmila je stan u Zagrebu, i pred njim stoji odluka što će-grad ili selo.Teška odluka, ne želi izgubiti obitelj, voli nju i dijete.Ovdje dom i imanje, a tamo podstanarstvo. Njemu suza u oku, a meni teško...Ispričala sam mu nekoliko priča iz života,kako bih ja postupila, ali odluku što i kako mora donjeti sam.Brzo smo stigli i poželjela sam  da mu se ispuni iskrena želja srca.

Prošle su dvije godine. Eto mene opet na cesti.Stojim, molim, nisam još ni ruku podigla kad se zaustavlja auto.Nasmiješeni mladić mi otvara vrata,ulazim,pozdravljam.

-Ja idem za- a on me prekine..

-Znam, Zagreb. Nije ovo prvi puta da Vas vozim.

Gledam ga iznenađeno, a on se nasmije i ispriča prvo našu ,a onda svoju priču.

-Da, zajedno smo.Sretni. Poslušao sam Vas.Vjerujte, nikada Vas neću zaboraviti.

Nastavili smo pričati i put je brzo završio.Na rastanku mi je čvrsto stisnuo ruku,a ja sam bila tako sretna...Jedno dijete ima roditelje...

Kako je dobro što smo se "slučajno" sreli

 Vraćamo se s mora.Dok čekamo bus, sjetim se da moram nešto kupiti.Otrčim do dućana, zadihano stanem u red,u glavi mi se roje misli,kad smireni glas ispred mene kaže-

Vama se žuri?

Da, žuri mi se.-kažem uz osmijeh.

Izvolite onda ispred mene.

Zahvaljujem ljubazno i prolazim ispred njega.

Gospođo, nemojte toliko žuriti.Bog vam je točno odredio koliko koraka trebate u životu napraviti.Nemojte ih prerano potrošiti.

Zbunjeno sam ga pogledala, bez riječi,

polako otišla do busa.

Svaki dan se bar jednom sjetim što mi je rekao , i kad počnem juriti za nečim odmah usporim.

Stvarno, zašto da prerano potrošim svoj život

Kako je dobro što mi se našao na putu...

JUTARNJE ODLUKE

danas ću darovati osmijeh

svim namrgođenima i zlovoljnima

koje sretnem

barem prvom čovjeku koji mi navrati

pokušat ću od srca pomoči

pokušat ću da ne žurim,

da sam sa sobom budem strpljiv,

da ne budem nervozan,

makar mi posao ne išao od ruke

pola sata odijelit ću samo za sebe,

za čitanje, odah,glazbu,pjesmu....

pazit ću da ne budem tvrd i neumoljiv,

već pažljiv s drugima.

dnevne neuspjehe, velike i male

primit ću mirno i nastojati

da mi ne pomute raspoloženje,

da ostanem pravedan

sačuvat ću, što je duže moguće,

radost ovoga dana i dijeliti je

svima oko sebe

Hvala ti Bože što sam se probudila,

što si ovaj dan stvorio za mene, da bih se u njemu radovala, plakala, stvarala...

Blagoslovi djela ruku mojih , misli,susrete

DOBRO VAM JUTRO

BOŽJE KRALJEVSTVO JE MEĐU NAMA

kad se ljudi ljube

kad se ljudi uzajamno usrećuju

kad ljudi jedni drugima prilaze i pružaju si ruke

kad ljudi stvaraju uvjete mira

kad ljudi međusobno razgovaraju

kad su ljudi veseli i kad se razumiju

kad ljudi jedni drugima prenose radost

rječju,ljubaznim pogledom punim razumijevanja

kad se ljudi zauzimaju u najneznatnijim sitnicama svakodnevice za mir,radost,sreću,ljubav,sklad,raspoloženje,čovjećnost

-uopče za ljude

tada je Božje kraljevstvo među nama

tada zauvijek