prije 31 godinu...

 Jutro je. Imam 17 i pol godina, radim preko Omladinskog servisa u jednoj tvornici kroz ljetne praznike. 

 Pola deset je, čuje se sirena koja označava početak gableca. Ustajem, još uvijek malo pospana, a Sonja mi kaže:

- Sad ćeš se ti razbuditi. Nazvat ću mog prijatelja, da s njim malo pričaš.

- Ma što ću s njim pričati, kad ga nisam nikad vidjela!- gledam je u čudu.

-Imam osjećaj da bi se vas dvoje dobro slagali.

I, stvarno, ona je okretala brojeve, a ja sam ju samo gledala.

-Ovdje Sonja. Kak si mi?... Imam ovdje jednu prijateljicu, evo ti je malo - i gurne mi slušalicu u ruke.

-Dobro jutro. Ovdje ...-  kažem ja.

-Dobro jutro. Ovdje...- kaže on.

Kakav glas...Noge nisam osjećala, a slušalica mi je drhtala u ruci. Ne sjećam se našeg razgovora, ali u jednom momentu je došla misao - ili će ovo biti moj muž ili ni jedan. Stresla sam se- otkuda mi ova misao? Rekao je da bi volio da se vidimo, i ja sam sva sretna pristala. Odložila sam slušalicu, i vidjela Sonjin začuđen pogled.

-Što ti je? Tako si crvena u licu.

- Sonja moja, on je taj. On je moj za cijeli život.

- Ti nisi normalna! Nisi ga ni vidjela, a planiraš s njim cijeli život! Balavica! Cijeli život je pred tobom!!!

Moja duša je znala...

Došao je i dan našega susreta. Visok, vitak, crn, poduže kovrćave crne kose. Pružio mi je ruku, predstavio se i ja sam nestala...

prije 30 godina...

Stavljam ti ovaj prsten kao simbol moje ljubavi, voljet ću te i poštovati u sve dane života moga.

 ujutro...

Sretna nam 30 godišnjica, ljubavi moja...