Prvi puta smo se srele kada sam imala 21 godinu. Bio je to iznenadan susret na stepenicama. Hodnik je bio sklizak, pala sam, i odvezla se po svih 11 nezaboravnih stpenica. Istog časa me posjetila. Oštra bol mi je proparala leđa. Dobila sam injekcije, tablete, mirovanje, a kod kuće malo dijete. Ležala sam , gledala u zid, trpila luđačke bolove, svađala se sama sa sobom, s njom i čekala kada će otići...
I otišla je...Sa 27 ležim na stolu iščekujući, trenutak rođenja našeg drugog sina. Nikako, pa nikako, a onda lječnik odlučuje da će mi dati drip, da pospješi porod. Nekako mi se činilo da tekučina prebrzo kapa, jer je kod moje susjede to sasvim drugačije izgledalo...Trudovi su počeli i moj sin je na silu morao na svijet, a ona je došla i ja se nisam mogla pomaknuti. Pripisala sam to teškom porodu. Otišli smo kući, a ona se mene držala i nije me puštala. Mirovala sam, i ona je otišla. Što mi je htjela reči?
Zaboravile smo jedna na drugu cijele dvije godine, a onda me ona iznenada opet posjetila. Stavljala sam rublje u perilicu, okrenula se i više ni makac. Jedva sam otpuzala do kreveta i nekako legla, a moja dva sina nemoćno su gledala kako plačem u bolovima. Kako sam ju mrzila!!! Injekcije, tablete, oblozi, kreme- doručak, ručak, večera, a i međuobroci. Svađale smo se, prijetila sam joj smrću, i ona je malo po malo odustala. Opet sam bila na nogama...Shvatila sam da moram vidjeti što je to sa mnom. Posjetila sam tri neurokirurga i svaki je dao drugačije mišljenje. Ona mi se smijala u lice, i čekala moj sljedeći korak. Sad tek nisam ništa znala, a ona mi se smijuljila i vrebala. Jedno vrijeme me pustila na miru, a onda me posjetila u svoj svojoj okrutnosti. Smjestila se udobno u moj život, u moju obitelj i mislila kako će nam zagospodariti i prisiliti me na poraz. Prijateljica me nazvala i kroz razgovor rekla da će ići kod kiropraktičara. Meni su doktori rekli da niti ne pomislim na tu mogučnost. Osjećala sam kako ona likuje...Pitala sam prijateljicu da li bi samo htjela pokazati moje nalaze, pa da čujem što kiropraktičar uopče misli. Radosno je pristala, a ona se zlurado smijala i čekala moj poraz. Prijateljica me nazvala i rekla da ne da dođem sutra nego odmah danas, i da se KREŠO-moj kiropraktičar, pita što sam čekala do sada, da sam se sigurno napatila od bolova. Nisam imala novaca, pa sam ga samo nazvala da mu zahvalim što je uopče pogledao moje nalaze, a on mi je rekao da me očekuje za pola sata na tretmanu, da mi novci ne trebaju. Zbunjeno sam poklopila slušalicu, ne vjerujući da sam upravo to čula. Sutradan sam se sa velikim strahom otputila na tretman, noge su mi se doslovno tresle od straha, a ona mi se zlurado smijala iza leđa, pojačavajući moj strah. Primio me čovjek raširenih ruku, toploga osmjeha, pun ljubavi za bolesne. Njegove nježne riječi pune ohrabrenja, odagnale su moj strah, a ona je zadrhtala. Prepustila sam se njegovim rukama, ona je stenjala, borila se, i polako odustajala. Bila sam bolje. Nakon 4 godine Krešo je zaključio da je dosta moga bolovanja, upisao me i platio školu za Tui-na masažu i rekao da sam sasvim sposobna liječiti druge ljude, jer znam gdje najbolje boli. Mislila sam da se šali, ali ne. I ja sam doista položila, i danas liječim bolesne. Da li je to bio njezin smisao? Već 12 godina Krešo i ja s njom vodimo pregovore. Čim se osili vodim ju kod Kreše, stavljam na obloge, mažem tigrovom masti, a njoj očito godi moja pažnja jer me neko vrijeme ostavlja na miru. I ne, nisam joj dopustila da preuzme kontrolu nad mojim i našim životima. Ja želim biti i žena i majka, pogotovo sada i baka u punini. Kroz naše zajedničko druženje naučila sam kako Tui-na masažom pomoći bolesnima, ostvarila svoje snove- imala izložbe lutaka, oslikanog stakla,sudjelovala na raznim natječajima...Nju sam prihvatila, znam da ju moram maziti-kiropraktikom, oblozima, kremama, paziti da ne nosim teške stvari, utopljavati ju, zamatati u šal, oblačiti duple čarape. Zahjeva puno pažnje i strpljenja, ali onda me i pušta na miru. A onda joj opet dođe, pa me baci u krevet, ali sada zna da i ja znam sa njom, pa više nije tako tvrdoglava da mi dugo ne da mira. Naučila sam od nje puno toga- kako biti strpljiviji, razumjeti druge u bolesti, šutjeti, prepoznati ljubav u davanju, donjela mi je predivne ljude u život, na kojima sam joj beskrajno zahvalna.
NAUČILE SMO ŽIVJETI ZAJEDNO, PODNOSITI SE, UČITI JEDNA OD DRUGE
MOJA BOLEST I JA
