ON me na dlan svoje ruke upisao, u ljubavi me roditelji začeli, majka me rodila, a od onda učim, griješim, ispravljam. opraštam, tražim oproštaje, plaćem, smijem se, odgajam, liječim, svakog trenutka starim... Sve se u meni i oko mene stalno mijenja.... Od rođenja putujem jedino prema vječnosti... DUGA
HODAMO...
jedno kraj drugoga,
jedno ispred drugoga,
jedno iza drugoga,
dođemo do raskršća,
svako krene svojim putem...
tvrdoglavost ne dopušta sastajanje...
hodamo svaki za sebe,
čeznući jedno za drugim...
čežnja potisne tvrdoglavost,
srce omekša,
sastajemo se opet,
hodamo zajedno,
s rukom u ruci...
Do sljedečeg izmicanja, nestajanja, rastajanja, sastajanja...DUGA
KAKO JE LIJEPO!
Jurim na biciklu, a onda usporim...Kotači prelaze preko otpalog lišća, koje je završilo život. Mrvi se, stenje, a grane obećavaju proljetno uskrsnuće...Treba dočekati proljeće!!! Da, proljetno sam dijete, i sve u meni čezne za buđenjem...
A opet...
Kad razmišljam o zimi, ona je za mene odmor, sama se obnavljam.
Kako je dobro da imamo godišnja doba, izmjenjivanje, iščekivanje, stalne promjene...DUGA
ČEŽNJA...
Dok ti si negdje,
ja sklapam oči,
i sanjam trenutak kada ćeš doći...
Zagrlit me nježno,
poljubiti blago,
i biti opet samo moje drago...
A opet sutra,
ti moraš od kuće,
i moje srce već nemirno tuče...
Dal Bog je za nas,
stvorio sutra,
saznat ćemo, ako se probudimo ,
već idučeg jutra...
DUGA
